Pismo Međunarodnoj Komisiji za Nestale Osobe

Nekad, sad već možemo reći davno, prije ovog zadnjeg rata ljeto u Prijedorskoj dolini je bilo dočekivano sa radošću i veseljem. Čitava Prijedorska kotlina od Kozarca do Hambarina je postajala življa. Rijeke i ljudi su se slijevale prema gradu. Restorani, kafići i radnje su bili prepuni veselog naroda i svi su zadovoljno trljali ruke. Posebno su bili zadovljni Prijedorski trgovci i vlasnici kafića. Grad bi živnuo i bio pretrpan studentima i Prijedorčanima sa privremenog rada iz zapadne Evrope, koji su došli preko ljeta kući. Ljepotica Sana je prosto mamila kupače na svoje obale, pa su mnogi godinama umjesto da idu na more, ljetne odmore provodili upravo uz rijeku Sanu, a onda predvečer bi ispod starih lipa, ili negdje u hladovini vinovih loza sjedili, roštiljali i Sevdalisali do kasno u noć.

Zadnja agresija na Bosnu i Hercegovinu koja je ostavila Genocidne tragove u Prijedorskom kraju, promjenila je te lijepe običaje, pa sad uglavnom se ljeto koristi za posjete grobova i mezarja predaka i onih koji ni krivi ni dužni ostadoše pobijeni u logorima ili ispred kućnih pragova. Nažalost, svaki juli pa tako i ovaj u znaku kolektivnih dženaza naših šehida iz prijedorskog kraja.