User Rating: / 5
PoorBest 

BOSANSKA VIZURA SVIJETA

IZGOVOR O KRIZI PROIZVODI KRIZU

Piše: Dr. Dželal IBRAKOVIĆ

Evo i 15 godina nakon Daytona jednostavno nedostaju prave analize koje bi ozbiljnije tretirale pitanje bosansko- hercegovačkog društva i detektirali probleme koji se pojavljuju i koji generiraju stanje krize umnožavajući je. I ovdašnja nauka (akademska zajednica) ne daje odgovore kroz konkretna istraživanja, tako da se i ona isparcijalizirala, kantonizirala, entitetirala, lokalizirala... A sve to u ovdašnjim balkanskim prilikama znači politiziranje i stavljanje u službu ili opisivanja stanja, njegovog glorificiranja za potrebe određene političke opcije koja nudi grantove i beneficije, ili uopćenog kritiziranja koje se obično diže u visine civilizacijskih tekovina, opisivanja globalnih trendova i slično. Zato nije ni čudo što se ne daju pravi odgovori, a najveći dio mislećih ljudi se ponaša uvrijeđeno jer se ne nalaze u nomenklaturama aktuelne vlasti. Taj očaravajući zôv vlasti jeste mamac za inetelektualca, a vlast i ovdje u BiH, kao i svaka vlast na svijetu, najviše voli udvaračku, ali odmaknutu „od vatre i kolača“ vlastitu inteligenciju. Odgovori inteligencije su ili samosnalaženje, potjera i potraga za dobro plaćenim projektima, povezanost sa privatnim biznisom ili pokušaj da se koliko- toliko unovči samoproglašena paćenička pozicija. Jer kao što ni prošli rat nije bio „njen“ tako isto i tranzicija sve manje nosi odlike inteligentno vođenog procesa.

Ko je bio na čelu ulaska u rat, njegovog trajanja i nakon rata?

To sve vrijedi ako zanemarimo osnovnu „kvaku koja nedostaje”, a to je da je i proces i ulaska u krizu društava (a kasnije i država) Jugoistočne Evrope, kao i najintenzivnijih dešavanja u toku same krize (koju su obilježile agresija, brutalnost, genocid), pa i u izlasku iz krize (tranziciono vrijeme) da su ipak razne strukture te iste inteligencije bile na rukovodećim položajima tih složenih društvenih procesa. Naravno, ako pod pojmom inteligencije shvatamo onaj formalni, ali na Juogistoku Evrope još uvijek i vladajući kriterij: završetak visokog obrazovanja i diplomu. Naime, još prije agresije na BiH u velikom broju socijalističkih zemalja trebalo je samo završiti fakultet i automatski vas je čekala svijetla budućnost, često i šefovsko mjesto. Sve pod uslovom da prihvataš ideologiju vladajućih struktura. Nije se od ove navike odmaklo ni u modernim vremenima, pa je iz tog perioda ostala kletva koja se i danas tu i tamo spominje: ako ne budeš dopbro učio, dat će te roditelji na zanat. Mada je radnička klasa bila formalno vladajuća snaga društva još tada je ona smatrana prokletstvom kojim su se plašila nestašna djeca. Kao da je već tada jedna od iluzija bila shvaćena na pravi način što se potvrdilo i analizama raspodjele društvenog proizvoda. Proporcionalno broju završene više i visoke stručne spreme i shodno tome brojme zaposlenih u odnosu na ogromnu masu radničke klase, ipak je u zanačajnoj prednosti u primnajima bila klasa VSS (visoka stručna sprema). Ako je i nije formalno posjedovala barem je trebalo da se ima radno mjesto na kojem se zahtijevao fakultet da se skoči na hijerarhiji primanja. Na kraju krajeva, ta klasa diplomiranih (bijeli okovratnici socijalizma) je imala i sve vještine vračanja ideologije koja je imala odgovore na sva otvorena pitanja. Tirade o socijalizmu, samoupravljanju, nesvrstanim, udruženom radu i samoupravnim interesnim zajednicama je najbolje opravdavao onu poznatu parolu „Amerika i Engleska bit’ će zemlja proleterska“.

Novine su uvijek bile pune komentara dežurnih ideologa koji su u upiranju prsta u budućnost izgubili iz vida svakodnevni život. Glorificiranje postojećeg stanja i dizanje u nebesa svega što su bile karakteristike društva kao da je izgubilo iz vida unutarnja kretanja, pa je pad Berlinskog zida našao apsolutno nespremnim da daju bilo kakav suvisli, a kamoli humanistički i vizionarski odgovor na krizu koja je bahnula iznenada i stotine hiljada dežurnih savjesti su jednostavno bili, prije nego li su se snašli, bili ostavljeni od ideologije kojoj je, sada je to jasno, već definitivno bio istekao rok trajanja.

Navika da drugi misle umjesto njih

Zanimljivo je da su dugo vremena i u toku agresije, a i nakon nje bilo pozivanja na „prirodni redosljed stvari”, jer su u dugom periodu i široke narodne mase u svojoj prepuštenosti stihijnosti procesa, jednostavno navikle da imaju „nekoga“ ko misli za njih. Često su tu ulogu preuzimale razne nomenklature vlasti, razni dežurni ideolozi i omiljenim stratezi. Nakon što je u socijalizmu bilo „sve jasno i izgledno“ najednom je postalo „sve nejasno“ i često i sa isticanjem besperspektivnosti kao zamišljenog modela. Obećane „zlatne kašike“ Bosne i Hercegovine kao Švicarske jedino su ostale još u asocijacijama na rupe švicarskog sira, a inteligencija se našla zatečena, odbačena, ostarjela, od dojučerašnjeg mezimca politike postala je relikvija starih vremena. Neki su uspjeli da uhvate priključak sa novim temema kao što su ljudska prava, prava spolova, globalizacija, otvoreno društvo i slično su jedno vrijeme funkcionirali na krilima novih mecena iz širokog svijeta, ali vremenom je nestajalo i entuzijazma (pa time i ulaganja) od strane donatora koji su i sami mislili da će se procesi odvijati pravolinijski, te da će „tranzicija“ nastupiti sa samim činom okončavanja socijalizma. Jednostavna formula da je potrebno uvesti višestranački sistem, osnovati više političkih stranaka, imati slobodne demokratske izbore i izvršiti privatizaciju i da će se društva socijalizma promijeniti nije dala očekivane rezultate, a novi trendovi u svijetu su pažnju donatora okrenuli ka drugim dijelovima svijeta. Tako da je i „staro- novomisleći sloj inteligencije“ Balkana ostavljen od svojih sponzora i još samo povremeno se mogu naći na regionalnim skupovima, radionicama na kojima se ponavlja ista mantra koja ne daje odgovor ni na jedno od otvorenih pitanja s kojima se suočavaju ova društva. Drugi dio inteligencije se svojski stavio na stranu nacionalizirajućih elita (on čini njeno intelektualno i rukovoodeće jezgro), čime su nastavili samo posao kojeg su i ranije obavljali debelo naplaćujući svoje „pravovremeno osvješćenje“. Dobijajući status prvoboraca nacionalne stvari oni predstavljaju i najznačajniji dio onih koji upravljaju procesima privatizacije i često i sami imaju najviše koristi od nje.

Lakše je pričati o ljudskim pravima nego o suštini krize

Ono što se niko ili malo ko dotiče u svojim naučnim opservacijama jesu vrlo zahtjevna i složena pitanja koja bi trebala da daju naučno utemeljene odgovore na pitanja poput: Šta je suština procesa koji se događaju u Bosni i Hercegovini za posljednjih dvadeset godina, zašto je nacionalizam prevladao i šta ga generira, a on je izuzetno opasan po samo (jedino moguće) biće Bosne i Hercegovine kao posebnog entiteta sinkretizma koji kao takav opstaje više hiljada godina. Onaj koji je insistira u takvom jednom društvu na etničkoj iksljučivosti, makar se ona pravdala i borbom za nacionalnu ravnopravnost udara u samo srce Bosne i Hercegovine. Sljedeće pitanje koje bi se moglo postaviti jeste kako je u neprirodnim uvjetima nastala nacionalna koalicija u Bosni i Hercegovini, kako se ona održava i šta je prava priroda ovakog tipa vlasti. Da li je svrha da se izvrši privatizacija i raspodjela nacionalnog dobra (pa i prirodnih bogatstava i ljepota) po nacionalnom ključu, a onda poslije da se kuka i doziva u pomoć da neko sa strane spasi cjelinu (podijeljenog)? Iako su još svježe rane agresije i ogromnog zločina koji je počinjen, moralo bi se, zarad budućih generacija, tragati za odgovorom kako je moguće da iz civilizacijski dostignutog stepena tolerancije i primjera suživota se uđe u stanje takve mržnje koja je proizvela najčudovišnije oblike zla koji su po svojim sadržajima često nadilazili i ono što se podrazumijevalo kao vrhunac nacizma. Također, ništa manje važno nije ni pitanje istraživanja mentaliteta populacije „običnih ljudi“ kjoji se često prikazuju kao najveće žrtve ovakvog jednog stanja. Sama činjenica da jedne te iste (u sštini) političke opcije redovno pobjeđuju na izborima (koji su po svim pravilima demokratski) govori o nešto složenijim fenomenima nego što se to u prvi mah čini. Taj prevlađujući mentalitet ima odlike podržavanja totalitarnih političkih opcija, sa naznakama populističkog nacionalizma koji funkcionira po sistemu spojenih posuda i generira se ne samo podsticajima izvana (Srbija ili Hrvatska) nego i iznutra. U tome smislu se mora posmatrati i generacijski kontinuitet koji se reflektira i sa izvjesnim stepenom čak radikalizacije unutar sadašnje mlade generacije. To je i normalan proces ako se ima u vidu da već stasavaju u BiH generacije koje su učile isključivo nacionalnu verziju (nacionalističku) historije i koji nisu imali prilike da žive u nekim drugim vremenima koja su imala toleracnciju kao bosanki uzor za cijelu, bez pretjerivanja možemo reći, cijelu Evropu. I u tim produbljenim analizama svakako bi se moralo naći mjesto za trezveniju analizu učešća međunarodnog faktora koji se ponaša kao arbitar i uglavnom s visoka dijeli lekcije sa dobro plaćenih pozicija u BiH ili povezano sa BiH. Njihova uključenost u procese u BiH je i vrlo skupa i napadno „neutralna“ da bi mogli domaćim elitama, pa i „narodu“, cijelo vrijeme samo držati lekcije i amnestirati svoju poziciju.

I ovako poredane teme ukazuju da nema sistematičnog pristupa, nedostaje za takvo što i sredstava i dobre volje i ne nedostaje stanja krize koja je uvijek dežurni krivac za nerad. A kriza postaje hronično stanje i BiH društva i države, ali čini se da je to cijeli prostor Jugoistoka Evrope koji je (ne)namjerno ostavljen u procesima pridruživanja EU kao posljednji džep s kojim se jedan koncept završava, odnosno s Balkanom sve počinje. Nadamo se, iskreno, na dobro svih. Ovdašnji ljudi su dugo vremena odgajani u mentalitetu da se sve promjene očekuju „odozgo“, a ovdašnji (posljednji, valjda) Visoki predstavnik EU za BiH Valentin Inzko je opet ovih dana poručio da tridesetak sedmica pred izbore narod treba da primjeni Bonske ovlasti i smijeni nesposobne i korumpirane političare. Dakle, on, kao i cijela Evropa i svijet, poručuje da promjene u BiH trebaju doći „odozdo“. Dolje, gore, dolje, gore- a ono je sve gore i gore!